Gara

Gara kojoj odmah, uz plahost, koja ju čini jedva primjetnom gore između 200 pasa, očitam godine koje sramežljivo kroz svaku sijedu svjedoče o punih 10,
deset godina života koji izgleda onako kako ga nikad, dok je bila štene (malo, slatko i poželjno) nije zamišljala.

Sve je poslije, nakon što su se izigrali, izdovoljili, nakon što su je napustili počelo izgledati tako, tako nedovoljno, tužno, nedostatno ičijeg života.

Gara vam neće prići baš na prvu, nije sigurna nikad šta da misli o ljudima. Neće, o neće nikada pokazati zube, život se dovoljno kezio njoj samoj u facu pa zna kako je ružan i tužan osjećaj kad te neko ne voli.

Ona to neće, ne, ona će sramežljivo stajati postrani znajuć' da ljudi radije štence izabiru, udomljavaju. Pa nekad pokuša i ne sanjati (jer joj bude teško kad se probudi) al kad smo se upoznale, kad smo se pomazile (nije trebalo baš tol'ko uvjeravanja, samo da znate) vidjeh ja tu iskru u očima, sanja Gara, sanja, i sve što joj takvoj divnoj i sramežljivoj želim jest da joj snovi postanu stvarnost.

Na vama je.